STAR TREK Galerija





STAR TREK Izdvojeno
28.07.2008.

Komunikacije

Komunikacije dalekog dometa
Brodovi Zvjezdane flote mogu biti vrlo udaljeni od federacijskog dijela svemira, no sofisticiranom komunikacijskom mrežom oni ostaju u kontaktu sa drugim brodovima te nikad nisu u potpunosti izolirani.

U sklopu svojih istraživačkih misija, Flotini brodovi redovno šalju poruke preko golemih udaljenost. Ovo se može ostvariti zbog korištenja niza iznimno snažnih potprostornih primopredajnika, koji se montiraju neposredno ispod brodskog trupa. Goleme količine podataka često se moraju slati ili primati pri velikim brzinama, pa je stoga tipični brod Flote opremljen tako da obavlja primopredaju podataka brzinom od barem 18 kilokvada u sekundi.

Potprostorne frekvencije mogu nositi elektromagnetske signale brzinama većom od brzine svjetlosti, te omogućuju gotovo trenutnu komunikaciju sa udaljenim mjestima. U idealnim okolnosttima, potprostorna poruka ima domet od 22,65 svjetlosnih godina, pa se signali pojačavaju međuzvjezdanom mrežom potprostornih relejnih postaja. Potprostorni primopredajnici na brodu napravljeni su tako da rade i pri podsvjetlosnim i pri warp brzinama. Brodski primopredajnici imaju pretprocesore za obradu signala za oba tipa brzina, prilagodljivu antenu, lokator pasivnog dometa, Heisenbergove i Dopplerove kompenzatore, te sustav za pročišćavanje i pojačavanje signala. Stabilnost i čistoća signala osiguravaju se računalno, no ponekad je potrebno da posada ručno obavi određene prilagodbe. Komunikacija između brodova najčešće započinje tako da jedan od njih pošalje pozdravni signalni paket kojim se identificira. Brodsko računalo koje takav signal primi potom dekriptira i provjerava sigurnosne protokole paketa. Veći brod sa nekoliko stotina članova posade vjerojatno primi pravu navalu službenih i privatnih poruka. Nakon sigurnosne provjere, sve se poruke automatski isporučuju na odgovarajuće terminale. Mnoge rase i organizacije koje nisu članice Federacije također imaju pristup potprostornoj tehnologiji. Kako bi se njihove poruke mogle preuzimati, tehnologija na Flotinim brodovima dopušta prilagodbe radi međusobne komunikacije čak i sa dotad nepoznatim protokolima. Nakon analize tuđinskog jezika, glavno računalo automatski aktivira univerzalnog prevoditelja.

Komunikacija između broda i zvjezdanih baza odvijaž na istom principu kao i ona između brodova. Ostvareni kontakt sa zvjezdanom bazom pokreće prebacivanje podataka sa brodskog na bazina računala, sa detaljima operativnog djelovanja broda, prikupljeniim podacima, zabilješkama, stanju sklopovlja, procjenama osoblja itd. Ovo zahtjeva angažman na stotine slobodnih potprostornih kanala istodobno.

Komunkacije kratkog dometa
Svi Flotini brodovi opremljeni su su sa komunikacijskim sustavima kratkog dometa koji se uglavnom koriste u svrhu održavanja kontakta sa timovima na izvanbrodskim misijama, komunniciranja sa predstavnicima vlasti na planetima u čijoj se obriti brod nalazi, te izvođenje manevara izlaska i ulaska šatlova u hangar.

Ovi sustavi obično se rabe za udaljenosti do 60.000 km. Dva su tipa komunikacija kratkog dometa i to: Prijenos podataka između računalnih sustava i komunikacija između osoblja. Komunikacije kratkog dometa obično se odvijaju nadsvjetlosnim brzinama, a navedeno omogućavaju potprostorni primopredajnici. Ovo sprečava kašnjenje signala ili njegovo izobličenje. Radio (RF) signali koriste se prilikom komuniciranja sa kulturama koje nisu dostigle razinu uporabe potprostora, te kao rezervni sustav, budući da neke svemirske pojave onemogućavaju učinkovito djelovanje potprostornih sustava.

Mreža potprostornih primopredajnika srednje jakosti smještena je na trupu svakog broda, a energiju dobiva iz EPS vodova. Svaki primopredajnik ima svoj procesor za obradu glasovnih i podatkovnih tokova. RF sustav napravljen je od niza trostrukih redundantnih primopredajnika, djelomično pričvršćenih za trup broda. Efektivni domet RF signala je 5,2 AJ [astronomska jedinica - udaljenost između Zemlje i Sunca koja iznosi oko 150 milijuna kilometara, op.p.], premda mogu biti pojačani do oko 1000 AJ. Osobni komunikatori koji se koriste u Zvjezdanoj floti omogućavaju članovima vanjskog tima samo audio komunikaciju, dok sa sa broda njihovo kretanje može pratiti preko ekrana. Komunikacija između brodova i službenih organa sa planeta omogućava vizualni prikaz obiju strana.

Osobni komunikatori
Nose ih svi pripadnici Zvjezdane flote, a imaju mnogovrsne namjene, uključujući komunikaciju između površine planete i broda u orbiti.

Tijekom 23. stoljeća, komunikatori su bili odvojeni uređaji prije no što su integrirani u amblem Zvjezdane flote koji se nosi na lijevoj strani odore. Tijekom 2260-ih komunikator je bila dugoljasta crna kutijica dovolnjo malena da stane u dlan ruke. Bila je napravljena iz tri dijela: školjke gornjeg dijela, školjke donjeg dijela i antene. Gornja i donja polovica crne kutijice bili su odvojeni metalnom vrpcom svjetlije boje. Komunikator je u svim razdobljima bio i ostao dio osnovne opreme i cijelo se vrijeme nosi u za se. Ranije generacije komunikatora koristile su antenu zlatne boje koja je bila ugrađena u gornju školjku. Kad bi se antena izvukla, komunikator je dao zvučni signal da je spreman za uporabu. Ispod antene nalazili su se zvučnik i mikrofon, dva kontrolna prekidača, tri svjetlosna indikatora statusa i ventil. Tijekom 2270.-ih komunikatorima su smanjene dimenzije i nosili su se oko ručnog zgloba. Kontrolno sučelje bilo je s unutarnje strane ruke.

Suvremeni komunikatori izrađuju se od kristalne kompozitne smjese silicija, berilija, ugljika 70 i zlata i ugrađeni su u zaštitno kućište od mikromljevenog duranija, premazanog slitinama zlata i srebra. Zbog estetskih razloga, oblika su amblema Zvjezdane flote. Ispod duranijskog kućišta nalazi se skup kompleksnih komponenti koje pogoni sarij-krelidni kristal. Taj kristal daje dovoljno energije za dvotjednu uporabu. Kad je kristal gotovo ispražnjen uključuje se zvučni signal, a energiju ponovno dobiva indukcijskim punjenjem.

Glavni dio komunikatora je potprostorni primopredajnički sklop (PPS), koji se, pak, sastoji od pretvarača glasa (analogno u digitalno) i emitera potprostornog polja niske snage. Komunikatorov PPS ne može koristiti toliko široko područje ulaznih podataka poput dlanovnika ili trikordera zbog svojih malih dimenzija i male snage. Naime, on generira relativno slabo potprostorno polje. Transmisije između osobnih komunikatora imaju domet oko 500 km, no na to značajno mogu utjecati lokalni uvjeti poput razine EM zračenja.

Brodski kratkodometni primopredajnici mogu se iskoristiti radi povećavanja dometa komunikatora na taj način što se njihovi signali slabe snage prikupljaju i šalju natrag sa jačim signalom. Ovo omogućava krajnji domet do oko 60.000 km, što je dovoljno za ostvarivane komunikacije između broda i površinskog tima, jer uobičajeno je da brod orbitira na nekih 40.000 km visine. Komunikator se aktivira jednostavnim dodirom, nakon čega se dobiva povratni elektronički signal kojim se potvrđuje njegova spremnost za rad. Nositelj komunikatora tada izriče svoje ime i osobu koju se poziva, nakon čega komunikator ostvaruje vezu. Odlazni pozivi prenose se putem monofilmnog preuzimača koji je vezan za unutarnje kućište, dok se dolazni pozivi prenose na komunikatorov ugrađeni zvučnik. PPS obavlja prijenos korisnikovih riječi u digitalni signal kojeg tada prihvaćaju kratkodometni potprostorni ili RF primopredajnici pričvrščeni na brodskom trupu. Primopredajnici tada vrše koordinaciju sa brodskom optičkom podatkovnoom mrežom i glavnim računalom kako bi se ostvarila veza sa željenom lokacijom.

Potprostorni primopredajnici povezani su direktno sa teleporterskim sustavom te određuju podatke o lokaciji osoblja i podatke potrebne teleporteru. Kad operator teleportera pronađe signal sa komunikatora, može teleportirati bilo koga u njegovoj blizini. Bez komunikatora bilo bi iznimno teško odrediti točnu lokaciju površinskog tima. Nadalje, komunikatorom se može poslati signal za opasnost, što se obično na brodu tumači kao znak za hitnu evakuaciju teleportiranjem. Ova funkcija se može aktivirati na jednostvan način i ne zahtjeva govornu komunikaciju nositelja komunikatora. Komunikacijski kanal se gasi ili glasovnom naredbom ili automatski kad komunikator "osjeti" da je komunikacija završila. Komunikator može čak ostati u "zagrijanom" stanju, tj. spreman za prijenos govora bez prethodnog dodira. U opasnim situacijama, korsnik može održavati vezu stalno otvorenom, omogućavajući tako stalno praćenje konverzacije sa matičnog broda. Na komunikatoru se nalazi samo manji broj kontrolnih funkcija, pa stoga se sa broda mora prilagođavati svakoj interferenciji posebno. Osobni komunikatori nisu nužni na brodu, budući da su oni opremljeni sa unutarnjim komunikacijskim sustavom koji automatski prepoznaje verbalne poruke bez potrebe za dodatnim vanjskim uređajima.

Procedura Zvjezdane flote nalaže da se sve komunikacije moraju slati u kriptiranom obliku. Komunikatorov integrirani krug izračunava enkripcijske algoritne prije slanja. Enkripcijski algoritmi dolaze i često se mjenjaju direktno iz stožera Flote za sve komunikacije unutar nje. Komunikatorov kožni senzor može se isprogramirati tako da odgovara samo na bioelektrično polje ili razinu tjelesne temperature njegovog korisnika, te na taj način sprečavajući neovlaštenu uporabu.

Komunikator se može podesiti da odašilje signal za navođenje tijekom izvanrednih situacija. Kada ga se aktivira, on postaje potprostorni signalizator. Ukoliko je kućište uređaja uništeno, signal za navođenje automatski se pokreće kako bi pomoglo spasiteljima u potrazi za ranjenima.

Univerzalni prevoditelj
Radi se o uređaju koji može obaviti trenutno prevođenje sa gotovo svakog jezika.

Ovo je jedan od najznačajnijih i najvrijednijih uređaja u uporabi tijekom 22., 23. i 24. stoljeća. Njime se omogućava učinkovito i trenutno prevođenje sa jednog na drugi jezik, uključujući tu i one na koje se po prvi puta nailazi. U normalnim okolnostima on je toliko efikasan i diskretan da većina gotovo i ne primjećuje njegov rad.

Prevoditelj je ugrađen u brodski komunikacijski sustav te obavlja prijevode svih poruka upućenih sa ili na brod. Tijekom 2260.-ih, prijenosne verzije prevoditelja (štapovi duljine oko 30 cm) ponekad su nošene u šatlovima. Suvremeni uređaji toliko su umanjeni da se mogu nositi unutar uha. Ovi potonji osobito su omiljeni u Ferengija, koji često na svojim lutanjima u potrazi za dobrom zaradom susreću nepoznate vrste. Prevoditelj radi na način da analizira uzorke i sintaksu nekog jezika, te potom razvija prevoditeljsku matricu koja omogućava trenutnu govornu ili podatkovnu razmjenu. Sustav je već isprogramiran sa golemom bazom lingvističkih informacija izvedenom iz poznatih jezika, stoga kad naiđe na inačicu već poznatog korijenskog jezika, može obaviti analizu novog jezika velikom brzinom uz potpunu točnost.

Kada prevoditelj naiđe na potpuno nepoznat jezik tada se analizira frekvencija moždanih valova, traže se univerzalni koncepti te odabiru slični uzorci. On tada izračunava gramatiku i sintaksu, te elektronički stvara govorni prijevod u stvarnom vremenu, koristeći odgovarajući muški ili ženski glas. Prevoditelju je potreban relativno veliki uzorak dva ili više govornika tijekom određenog vremenskog perioda. Analiza većeg uzorka jezika omogućava prevoditellju veće razumijevanje riječnika, sintakse i kulturoloških čimbenika, stoga i daje bolje rezultate.

Potprostorne relejne postaje
To je golema komunikacijska mreža koja Zvjezdanoj floti omogućava prijenos poruka preko golemih udaljenosti.

Jedan od problema sa kojima se istraživači svemira suočavaju jest taj kako ostati u vezi sa svojima na golemim udaljenostima. Poteškoće se pojavljuju jer komunikacijski signali neumitno slabe tijekom vremena, što uzrokuje gubitak značajne količine informacija te čineći poruke neupotrebljivima. Puno truda uloženo je u razvoj i implementaciju odgovarjuće komunikacijske mreže koja će prenositi poruke brzo i točno. Znanstvenici su otkrili da postavljanje potprostornih relejnih postaja u intervalima od svakih 20 svjetlosnih godina signal mogu pojačati prije nego on započne propadati. Ovo ima još jednu dodatnu vrijednost - poruke se prenose do 60 puta brže od najveće warp brzine brodova.

Već je položeno na tisuće relejnih postaja u federacijskom svemiru. Svake godine postavi ih se još 500 novih, uglavnom uz trgovačke puteve i područja trenutnih istraživanja. Tijekom putovanja u prethodno neistraženi dio svemira, brodovi ponekad ostavljaju niz privremenih relejnih postaja iza sebe na svojoj ruti. Naknadno se te privremene postaje najčešće zamjenjuju trajnima. Mreža Zvjezdane flote dalje se nadograđuje na brojne civilne i lokalne komunikacijske sustave diljem galaksije.

Relejna postaja u Gama kvadrantu
Crvotočine se mogu koristiti kao prečice preko golemih udaljenosti u svemiru. Jedina stabilna crvotočina poznata Floti i Federaciji nalazi se u blizini planete Bajor te povezuje taj sektor Alfa kvadranta i Gama kvadrant. Dok crvotočina predstavlja putovanje između kvadranata mogućim, u početku je predstavljalo veliki problem za komunikaciju. Crvotočina se naime otvara samo kad joj prilazi radi prolaska kroz nju. Sve do 2371, potprostorni signali nisu mogli prolaziti kroz nju dok je crvotočina bila zatvorena. Ovo je značilo da su federacijski brodovi u Gama kvadrantu odsječeni u vezi sa ostatkom Flote. Čak i kada se crvotočina otvarala, signali slani kroz nju bili su toliko izobličeni EM smetnjama da su najčešće bili neprepoznatljivi. U Federaciji se očajnički tražilo rješenje za ovaj problem, jer bi komuniciranje kroz crvotočinu omogučilo daljnja istraživanja, te omogučilo Floti i Bajorancima promatranje aktivnosti Dominija. Glavni operativni dočasnik Miles O'Brien i znanstvena časnica Jadzia Dax sa svemirske postaje DS9 pokušali su postaviti sustav potprostornih releja, a koji bi radili kroz crvotočinu. Nažalost ovi pokušaji donijeli su im slabe rezultate. Djelomičan razlog tomu jest fazni otklon u primopredajničkim zavojnicama od 0,01 %, koji je prevelik za komunikacijske signale koji se pokušavaju probiti kroz crvotočinu.

Unatoč velikom trudu, njih dvoje nisu uspjeli pronači način da riješe sve probleme po tom pitanju. Situacije je riješena godinu dana nakon toga kada su tri kardasijske znanstvenice posjetile DS9 radi rada na projektu. Njihov tim sastojao se od Gilore Rejal, Ulani Belor i Dejara, tajnog agenta Opsidijanskog reda.

Kardasijski znanstvenici planirali su postaviti jednu primopredajničku mrežu na signalnoj platformi u Idranskom sustavu sa druge strane crvotočine, u Gama kvadrantu, a drugu mrežu u Alfa kvadrantu, na postaji DS 9. Kako bi se omogučile transmisije, neke prilagodbe su bile potrebne za isvesti se na signalnoj mreži od postaje DS 9. Kardasijanci su vjerovali da mogu postaviti svoje primopredajnike na Federacijsku signalnu platformu i koristiti postojeću energetsku mrežu radi slanja i testiranja različitih vrsta solitonskih pulseva koji bi najbolje djelovali protiv interferencija unutar crvotočine.

Kardasijanci su otkrili da je O'Brien izveo mnogobrojne modifikacije sklopovlja na DS9 od vremena kad je Federacija preuzela nadzor nad postajom. Ovo je značilo da prijenosni prekidači u Operativnom odjelu više nemaju isti kapacitet prijenosa te nisu mogli nositi sa sa signalom primopredajnika: Ipak, nakon početnih eškoća Kardasijski znanstvenici i O'Brien su proveli potrebne izmjene. Kad je mreža na postaji bila spremna za početak rada, USS Defiant obavio je postavljanje potprostornih relejnih platformi u Gama kvadrantu, te usmjerio ih u pravcu crvotočine. Prvi val pokrenut je na delta frekvencijskom opsegu i bio neuspješan, pa se pokušalo na teta opsegu. Nažalost, ovo je dovelo do trenutne navale neutrina u crvotočinu, zbog čega se ona naglo otvorila i utrostručila svoju gravitaciju U crvotočinu je povučen i jedan prolazeći komet u čijoj je jezgri bilo silicija. Ovo je moglo dovesti do potencijalno katastrofalnih posljedica. Ukoliko bi komet pun silitija ušao u crvotočinu, došlo bi do kaskadne reakcije kojom bi se urušila crvotočina, zatvarajući je time zauvijek. Pokušalo se uništiti komet fazorima široke zrake, no ovo je osujećeno sabotažom Dejara i samo je dovelo do raspadanja komete na tri dijela.

Ne mogavši odvratiti fragmente od ulaska u crvotočinu, kapetan Sisko je bio prisiljen poči sa šatlom unutra za njima, pri čemu ih je obavio sa poptrostornim poljem, čime je spriječio curenje silitija. Ipak određena količina silicija već je iscurila iz komete, no začudo, ovo je imali neočekivani učinak jer je omogučilo nesmetano komuniciranje sa Gama kvadrantom kroz crvotočinu!